国立広島・長崎原爆死没者追悼平和祈念館 平和情報ネットワーク GLOBAL NETWORK JapaneaseEnglish

Select a language / Hrvatski jezik (Croatian・クロアチア語) / Video testimonial (Pogledaj video-snimku svjedoka)
AMANO Fumiko (AMANO Fumiko)
Spol ženski   Dob u vrijeme pada atomske bombe 14 
Datum snimanja 2011.10.18  Dob u vrijeme snimanja 80 
Mjesto pada bombe Hirošima 
U vlasništvu Nacionalne mirovne dvorane za sjećanje na žrtve atomske bombe Nacionalna mirovna dvorana za sjećanje na žrtve atomske bombe, Hirošima 
Posuđeni glasovi/
Titlovi
Titlovi 

AMANO Fumiko, tada 14-godišnjakinja, u osvit 7. kolovoza uputila se u Hirošimu u potrazi za svojom obitelji. Ugledavši Hirošimu, grad smrti, Fumiko je prvi put shvatila da je rat, zapravo, ubijanje ljudi. Konačno je pronašla svoju obitelj, no njen stariji brat, teško ranjen, nakon pola mjeseca patnje podlegao je ozljedama. Fumiko smatra nedopustivim da preživjeli od atomske bombe šute ili to prepuste zaboravu. U Japanu i svijetu aktivno svjedoči o posljedicama atomske bombe, kao osobni korak prema pomirenju.

【Dan prije pada atomske bombe】
Moj je stariji brat bio krhka zdravlja. Zdravstveni pregled za vojsku prošao je u najslabijoj kategoriji. Stoga je pozvan u građansku vojsku u selo Hitonose na otoku Etajima. U manje od mjesec dana stanje mu se pogoršalo pa su ga 1. kolovoza vratili u Hirošimu, radi operacije. 6. kolovoza, u 7:30 ujutro, trebao je biti primljen u bolnicu Shima. Za dogovoreni prijevoz u bolnicu pripremili smo mu ležaj u prikolici.

Prethodne večeri, 5. kolovoza, majka je kazala: „Zračna uzbuna je prestala, krenimo sada!“ Krenule smo u bolnicu. Noć je bila tamna, puna zvijezda padalica. Gledajući ih, upitala sam majku: „Mama, nije li ti čudna ova tišina?“ Na desnoj strani puta vidjele smo Dvorane za promidžbu industrije prefekture Hirošima, koja se svega 11 sati poslije oblikom pretvorila u današnji Spomenik mira.

Kad je majka u bolnici upitala mladu medicinsku sestru hoće li ujutro primiti njenog sina, „Naravno, takav je dogovor“, glasio je odgovor. Uz riječi zahvale, majka s olakšanjem krene iz bolnice. Za nama se ni izlazna vrata nisu još zatvorila, kad za nama dotrči glavna medicinska sestra. „Naš ravnatelj, doktor Kaoru Shima, sutra odlazi u seosku bolnicu svojega prijatelja gdje će izvesti nekoliko operacija, što čini jedanput godišnje.“ „Dovedite sina 7.“, rekla nam je. Tim mi je riječima spasila život.

【Stanje na dan pada bombe】
Iako sam dobila tjedan dana dopusta kako bih se u bolnici družila s bratom, tog jutra, 6. kolovoza, ipak sam otišla u tvornicu, bilo posla ili ne. Ta svi su drugi radili. Ukrcala sam se na vlak kasnije nego obično. Stigla sam u tvornicu. Bila sam jedina pod čeličnom konstrukcijom na svojem radnom mjestu.

Kada je bačena bomba, osjetila sam udarni val eksplozije. Nisam vidjela ni bljesak, niti čula prasak. Samo sam se srušila od nekog jakog udara. Ubrzo su odasvud počeli odzvanjati vapaji: „Pomozite mi!“, „Boli!“ Otvorila sam oči, no sve oko mene bilo je u gustom dimu.

Učitelji su nam naredili da se okupimo te natjerali tvorničke čuvare da nam dopuste sklanjanje na vrh brda. Ali Hirošima, gledana s brda, gorjela je u oblaku dima. „To je loše“, mislili smo i vratili se u tvornicu, no oni su nas poslali kućama. Učitelji su djeci iz Hirošime rekli da se vrate u grad. Držeći svoju prijateljicu čvrsto za ruku, hodale smo cestom niz prugu sve dok nismo stigle do kolodvora. Kad smo se na jedvite jade uspjele probiti kroz okupljenu masu, pred nas su stali vojnici s dugim štapovima, koji su na vrhu imali oštre srpove. „Budale jedne, zar želite umrijeti? Natrag!“ tjerali su nas vojnici, i sami izbezumljeni od očaja.

【Potraga za obitelji】
Promatrala sam crvenilo vatre. I sama pomisao na to da sam se tog jutra i ja mogla naći ondje i umrijeti, i da bi moje tijelo sada tamo sagorijevalo, činila mi se nepodnošljivom.

Tada nisam znala da se bolnica Shima nalazila u samom epicentru eksplozije, no bilo mi je jasno da je u tom ognju, koji je palio i samo nebo, bolnica morala sagorjeti do temelja, a i ja bih s njom. Oko 3 ili 4 u noći nije više bilo ljudi u bijegu, a i vatra se malo stišala. Plamičci su i dalje poskakivali u izmaglici ljetnog jutra, no kako se vatra bila smirila, uputila sam se prema središtu grada.

Od kolodvora je trebalo samo prijeći most da bih ubrzo stigla kući. No put je bio popločen beživotnim tijelima. Neka su tijela bila već pokrivena slamnatim prostiračima ili krovnim limenim pločama. Koračala sam među truplima gledajući nije li koje od njih moja majka, ili moj brat. Nisam ih željela gledati, ali jedino tako sam ih mogla naći.  Prolazila sam sklopljenih ruku pored mrtvih, u molitvi za njih. No uskoro mi je to postalo neizdrživo. Sjela sam. Nisam više mogla hodati.

Pričinjalo mi se da čujem glas svoje majke kako me kao uvijek dočekuje: „Fumi, i danas se sretno vraćaš kući.“ Pomislila sam kako mi je majka živa, no onda se prenula i vidjela da je nema. Neočekivano, pogled mi je pao na tijelo žene čista lica. Ležala je na boku, ruku prekriženih na prsima i gledala me širom otvorenih očiju. Vidjela sam još jedno takvo lice na ulazu u park Shukkeien. Pred ulazom Prizivnog suda vidjela sam još dva čista, oprana tijela. Nisam znala zašto su umrli, no oči su im bile otvorene. Skočila sam na noge jer su me osupnule te oči. Paralizirali su me njihovi pogledi. Tada sam se prvi put osvrnula po gradu.
 
Vidjela sam robnu kuću Fukuya i zgradu agencije China News Service. Bila sam jedina živa duša… i to je stvarno bilo zastrašujuće. Samo ja sam preživjela.

Prvi put sam pomislila, „Ta rat je samo ubijanje! Rat za mir na Istoku je čista laž!“ Stoga je za mene taj dan bio posljednji dan rata, kao i trenutak kada sam spoznala njegovo značenje.

【Ponovni susret s obitelji】
Neka žena garava lica doviknula mi je, „Fumi, nisi li to ti?“ Bila je to naša susjeda. Rekla mi je da su mi otac i majka pobjegli u bambusov šumarak, i da ih tamo potražim jer su možda još živi. „Stvarno?“, pomislila sam. Nakon svega 5-6 koraka ugledala sam oca kako ide prema meni. Očev povez za glavu bio je natopljen krvlju, no njegovo je lice govorilo da je u redu. „To si ti, Fumiko! Živa si!“, rekao je. Čvrsto sam ga uhvatila za ruku. Bez njega više ne bih mogla hodati. Nekim čudom su mi preživjela oba roditelja.  Majka je rekla, „Hajdemo brzo kući, ne znam gdje je Hideso proveo noć.“

Nedugo zatim, bos čovjeka garava lica, s rukom u velikom povoju o vratu išao nam je ususret; u hodu se oslanjao o debeli bambusov štap. Izgledao je poput živućeg drvenog mača. Kako smo mu se približavali, činilo se da nas prepoznaje. Nije mogao podići ruku, no mogao je čvrsto držati štap u desnoj ruci i približavao nam se. Bio je to moj stariji brat. Približila sam mu se i pitala „Braco?“ „Da“, odgovorio je. I roditelji i ja smo zanijemili, zapanjeni. Ostali smo bez riječi.

【Stravični prizori】
U parku Shukkeien posvuda su ležala izgorjela tijela. Ljudi su na nosilima nosili nešto što je nalikovalo drvenome prutu. Pogledavši bolje, vidjela sam toliko pougljenjeno tijelo, da je bilo nalik drvetu. Takva su tijela, jedno za drugim, donosili i nagomilavali na ostatke izgorjele borove šume ispred parka.

Ubrzo je nastala visoka gomila mrtvih tijela, a na samom vrhu ležalo je tijelo asistentice šefa pravosuđa. Ona bi mi uvijek tijekom distribucije hrane dala rajčice i rekla, „Nabrala sam ih u polju.“ To me osupnulo. Nisam mogla ništa ako je ostavim da leži među svim tim tijelima, pa sam je svim snagama pokušala izvući. Izgorjela tijela su se držala jedno uz drugo. Kad sam je pokušala izvući, netko od odraslih mi je rekao, „Ne radi to, svi su oni već mrtvi. Nije ih lijepo tako nasilu odvajati.“

U predvečerje smo se uputili prema mostu Sakae, nas petoro; ja natovarena nekim našim stvarima, kao što je lonac za rižu, otac s majkom na leđima i stariji brat, te žena koja je ostala bez muža pa se odlučila vratiti u selo. Kada sam s mosta pogledala grad Hirošimu, posvuda se s gorućih tijela dizao ljubičasti dim. Majka je na leđima oca prekrižila ruke i počela se moliti Buddhi. Svaki put kad sam sama u sumraku sjetila bih se tog prizora, i uvijek bi to bilo podjednako bolno.

Sljedeći dan otišli smo vlakom do naselja Kotachi. Mnogo je ljudi došlo na stanicu ponuditi svoju pomoć. Brat je odmah kamionom prevezen do škole, gdje su mu povili rane. Nakon toga smo odmah otišli na selo.
 
【Bratova smrt】
16. kolovoza ujutro moj se mlađi brat vratio kući i rekao: „Hej! Japan je izgubio.“ Ja sam odmah otišla u sobu u unutrašnjosti kuće gdje je spavao moj stariji brat. Brat je bio u tako teškom stanju, da mu nisam imala srca reći da je Japan izgubio. Umjesto toga sam rekla, „Braco, rat je gotov! Japan je pobijedio!“ Ne znam je li uopće i mogao povjerovati u pobjedu Japana nakon što je na njega bačena onakva bomba. Nije bio u stanju izustiti ni riječi.

U njegovim su se ranama svaki dan legli novi crvi. Bilo je strašno. Nije mogao ništa jesti, nismo mu mogli nikako pomoći. Crveni dio rane svakim se danom sve više širio. A mjestimice je rana bila crna, smeđa, ili pak siva. 19. kolovoza ta se crvena rana proširila od prsiju sve do trbuha. Oko jedan sat, brat se trgnuo kao da želi ustati. Govori se da ljudi prije smrti žele ustati. To je istina. Pomogla sam mu da ustane a brat je, slabim glasom, izustio svega jednu riječ: „Boli.“

Otkad svoje tragično iskustvo dijelim s drugima, sve boli - ljudi u Japanu, no i bol ljudi diljem Azije ubijenih tijekom japanske invazije, te bol povrijeđenih nakon rata, preklapaju se s bratovom boli i probadaju mi srce. Bratu nisam rekla povijesnu istinu da je Japan izgubio. Mislim da sam umirućem bratu trebala reći istinu. No izgleda da sam ipak bila kći militarističke nacije.

Tri trenutka: onaj koji se dogodio ujutro 7., onaj kada bratu nisam 16. mogla reći istinu, te njegova riječ „boli“ na samrtnoj postelji, odredili su moj život. Pomisao je mučna, ali dok sam živa, ne smijem zaboraviti smisao tog iskustva.

【Moja poruka】
Terumi Tanaka, glavni tajnik Japanske konfederacije Udruženja žrtava atomske i hidrogenske bombe, donio mi je izvješće i zamolio me da sudjelujem na izvanrednom zasjedanju o razoružavanju Opće skupštine UN-a. Rekla sam mu da ne želim ići u Ameriku. Na to mi je gospodin Tanaka rekao: „Ti si kršćanka, zar ne? Odi u Ameriku i vidjet ćeš da crkvene žene vode mirovne pregovore.“ „I majka si, zar ne? Ravnateljica vrtića?“ Nisam mu odmah odgovorila. Cijelu sam večer provela čitajući to izvješće.

Na kraju izvješća je pisalo: „Živjeti ili zaboraviti“. „Šutjeti o tome dok živiš jednako je zaboravu“, bio je smisao tih riječi. „Preživjelima se zaborav ne može oprostiti, a također ni šutnja“, vjerovala sam. Sljedećeg jutra, baš kad sam to htjela reći mužu, on mi je rekao: „Znaš da štedim za putovanje u svetu zemlju Izrael. Zašto s tim novcem ne odeš u Ameriku?“ I tako sam po Americi počela pripovijedati o svojim tragičnim iskustvima.  Kada bolje razmislim, to mi je jako pomoglo zacijeliti vlastite rane. Ljudi, koji su to uistinu mogli, razumjeli su moju poruku. Grlili su me, plakali sa mnom i govorili, „Borit ćemo se zajedno da nuklearno oružje nestane iz upotrebe.“ To nadilazi vjerske granice. Ja sam doduše pripadala religijskoj, nevladinoj neprofitnoj organizaciji, no dobila sam podršku i od Japanaca bez obzira na vjeru, počevši od budista. Bila sam vrlo zadovoljna.

Svjedočenje o iskustvu u Hirošimi ujedno je i moje vlastito ispaštanje. Ukratko, na djelovanje me potaknula rečenica „Živjeti ili zaboraviti“. Preživjeli ne smiju šutjeti.  Kroz mnogo susreta s ljudima i kroz razgovore s njima može se učiti povijest. I to ne samo povijest prošlih događaja, već i povijest koja nas povezuje sa sadašnjošću i budućnošću. Ja sam ta koja mogu učiniti prvi korak na putu prema pomirenju.

Nije li samo izraz „oprosti“ prelaka riječ za toliko žrtvovanih života? Iako sam tada bila dijete koje ništa nije znalo, osjećam određenu odgovornost kao osoba koja je živjela u to doba. I mnogobrojna djeca iz Koreje, Kine i Jugoistočne Azije bila su žrtve, bilo prisilne prostitucije, bilo prisilnog odvođenja u radno roblje. Ne samo ta djeca, već i njihova djeca i roditelji, svi su oni bili žrtve. Jer njihovi životi su povezani.

Ja sam se nalazila u epicentru eksplozije, gdje sam mogla i umrijeti. Zbog toga se moja posljednja poruka iz epicentra odnosi na članak 9. Ustava Japana. Kad sam bila u Maleziji, rekli mi da pacifistički japanski Ustav nije samo naš. „Taj Ustav je ispisan krvlju 20 milijuna nas Azijaca, zato ga cijenite i branite.“ Stoga nam je dužnost zaživjeti pacifistički Ustav. Danas otvorenih očiju pratim sve probleme. Govorit ću sebi o tome do svog posljednjeg daha, i zajedno sa svima boriti se za mir.

Plan i produkcija: Nacionalna mirovna dvorana za sjećanje na žrtve atomske bombe, Hirošima
Proizvodnja: Aeras
Prijevod: Katarina Šukelj i Antonija Magaš
Supervizija prijevoda: Keiko Mitani i Mirna Potkovac-Endrighetti
Koordinator prijevoda: NET-GTAS(Network of Translators for the Globalization of the Testimonies of Atomic Bomb Survivors)

 

 

Zabranjena je neovlaštena reprodukcija fotografija, kao i korištenje teksta s početne stranice. 
HOMEに戻る Top of page
Copyright(c) Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
Copyright(c) Nagasaki National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
All rights reserved. Unauthorized reproduction of photographs or articles on this website is strictly prohibited.
初めての方へ個人情報保護方針
日本語 英語 ハングル語 中国語 その他の言語