国立広島・長崎原爆死没者追悼平和祈念館 平和情報ネットワーク GLOBAL NETWORK JapaneaseEnglish

Select a language / Hrvatski jezik (Croatian・クロアチア語) / Video testimonial (Pogledaj video-snimku svjedoka)
KOHATA Yoshiteru (KOHATA Yoshiteru)
Spol muški   Dob u vrijeme pada atomske bombe 16 
Datum snimanja 2005.10.16  Dob u vrijeme snimanja 76 
Mjesto pada bombe Nagasaki 
U vlasništvu Nacionalne mirovne dvorane za sjećanje na žrtve atomske bombe Nacionalna mirovna dvorana za sjećanje na žrtve atomske bombe, Hirošima 
Posuđeni glasovi/
Titlovi
Titlovi 
KOHATA Yoshiteru, tada 16-godišnjak, u vrijeme pada atomske bombe bio je učenik četvrtog razreda srednje škole Isahaya. Uslijed sve goreg ratnog stanja, umjesto škole, svaki je dan provodio popravljajući motore u tvornici. S udaljene planine ugledao je kako se nebom iznad Nagasakija širi sablasni crni oblak. Nakon pada atomske bombe bio je primoran prenositi nebrojena trupla.

Pohađao sam srednju školu u Isahayi gdje sam imao i smještaj. Moja majka umrla je dok sam bio u prvom razredu srednje škole. Očev je mlađi brat tada bio u Mandžuriji, ali se pobrinuo za mene i pokrio mi troškove školovanja pa sam nekako završio srednju školu. U četvrtom razredu srednje škole doživio sam pad atomske bombe. Tada smo od petog, šestog razreda osnovne škole u sklopu tzv. volontiranja povremeno pomagali na selu. To je bilo zato što je sva radna snaga otišla u vojsku. Tako je bilo i u prvom razredu srednje škole pa sam donekle uspio učiti sve do 1942. godine. No 1943. godine umjesto učenja mobiliziran sam u odrede učenika koji su radili u vojnoj i drugim industrijama. Pomagali smo u tvornicama i slično. Vojnoindustrijski kompleks u Omuri tada je pretrpio zračni napad. Odjel za popravke motora premješten je u Isahayu gdje je na planini izgrađena tvornica u kojoj smo radili. Tada sam bio u trećem ili četvrtom razredu srednje škole. Takve poslove radio sam do 1945. godine kada su motori prestali dolaziti na popravke. Zato sam počeo iskopavati borovo korijenje korišteno za izradu borovog ulja. Atomska bomba pala je upravo dok sam iskopavao borovo korijenje.

Bilo je to oko 11 sati u kolovozu te sam obliven znojem mukotrpno kopao. Nakratko sam otpočinuo kada se začuo grozan zvuk, zvuk jake eksplozije. Misleći da je bomba pala kraj mene, u šoku sam skočio na noge. Dotad sam se izležavao. Iz smjera Nagasakija počeo je sukljati crni dim. Iznenađeno time, nas šezdesetak radnika na planini odjurilo je u Nagasaki u dva kamiona.

【Stravični prizori】
Na putu, ozlijeđeni ljudi obliveni krvlju i s kožom koja je visjela, gotovo nagih tijela bosi su naričući bježali prema Isahayi. Mi na kamionu nismo im nikako mogli pomoći pa smo se gledajući ih vozili prema našem odredištu, četvrti Urakami, zaprepašteno misleći kako ovo nije obična bomba. Ušavši u četvrt Urakami, ugledali smo zgarište bez ijedne preostale kuće i ljudi. Tamo sam se pridružio spasiocima. Na licima ljudi vidio sam da su ogoljeni do kože i, ne znajući što mi je činiti, dršćući sam im pružao pomoć.

Budući da se to zbilo usred ljeta u osmom mjesecu, muhe su se rojile oko očiju poginulih. Bolje pogledavši, ugledao sam mnoštvo gmižućih crva. Mislio sam da muhe liježu jajašca, no izgleda da liježu crve. Sa strane je bilo i živih, ali nepokretnih ljudi oko čijih su rana crvi puzali. Tada je postojao jedan lijek zvan crveni jod koji se mazao na lice. No njihova su lica bila prepuna ozljeda. Dršćući sam ih mazao i lice im je naočigled postajalo grimizno. Medicinski fakultet u Nagasakiju prvi je uništen te vjerojatno zato anestezije više nije bilo. Pokraj mene vojni je liječnik mladoj ženi bez anestezije škarama razrezivao pazuh. Najviše su me potresli njeni krikovi: "Molim Vas, prestanite, molim Vas, prestanite!" Još uvijek to ne mogu zaboraviti.

【Ono što ne može zaboraviti】
Dršćući sam radio, ali je vojnik povikao na mene: "Što se treseš?" "Vas dvojica ćete nakon ovoga nositi leševe", rekao nam je te smo zajedno ponijeli nosila. Nosili smo ih daleko i još k tome na planinu. Nagasaki je jako brdovit. Uopće se ne sjećam koliko sam puta i kako nosio nosila. Nismo imali radne rukavice niti išta drugo već smo zajedno držali nosila nezaštićenim rukama. Na vrhu planine drugi su ljudi kopali rake. Mi smo bili zaduženi za donošenje leševa. Ustrašeno sam bježao natrag. Znao sam da ću opet morati nositi leševe na vrh, no nisam mogao suspregnuti gađenje. Sjećam se da sam tako mnogo puta noseći nosila s prijateljem trčao nizbrdo.

Noć sam proveo na otvorenom. Ne znam ni sam gdje, negdje bez ijedne zgrade. Zbog nestašice hrane, u to vrijeme nisam se nijednom dobro najeo. Čak i kada bih dobio rižine okruglice, u glavi sam vidio prizore pada bombe i uopće nisam mogao jesti. Po noći uopće nisam mogao spavati zbog komaraca koji su se rojili na planini. Prisjećao bih se bombe i izraza lica poginulih te razdražen komarcima tri dana nisam ni oka sklopio. Tri sam dana tako proveo na otvorenom na planini noseći poginule. Vrativši se u srednju školu, otkrio sam da su sve osnovne i srednje škole u Isahayi pretvorene u mrtvačnice. U dvorane za tjelesni odgoj donošeno je sve više i više poginulih. Čak i nakon povratka u školu obavljao sam isti posao. Leševe sam posipavao nečim nalik vapnu dok nisu postali potpuno bijeli. Od pada bombe 9. kolovoza pa sve do kraja rata 15. kolovoza stalno sam radio takve poslove.

Rat je završio 15. kolovoza. Možda to ne bih smio reći, ali bilo mi je drago što je rat završio i osjetio sam olakšanje. Mislim da je to i zbog stravičnih prizora koje sam vidio u Nagasakiju nakon pada bombe, no najsnažnije pamtim to da mi je bilo drago što je rat završio iako smo izgubili.

【Svijest o žrtvama atomske bombe】
Te godine otpala mi je kosa, no nitko nije mario za to. I sâm sam zaključio da je to zbog atomske bombe. Ljudima oko mene nije bilo stalo do ničega. Iako mi je brzo ponovno narasla crna kosa, prenuo bih se kad god sam u ogledalu vidio svoju ćelavu glavu. Ni sam ne znam je li se to dogodilo brzo ili postupno. Zabrinuo sam se jer sam bio mlad. Pitao sam se što će biti. Mislio sam da mi kosa više neće narasti.

【Ono što želi prenijeti drugima】
Obljetnica završetka rata obilježava se 15. kolovoza svake godine. Oko 1980. godine pitao sam ravnatelja srednje škole smijem li govoriti o svom iskustvu, no tada mi je to zabranio. Vidjevši snagu atomske bombe, postao sam uvjeren da se nipošto ne smije slati učenike i mlade ljude u rat. Zato sam postao učitelj. U misli mi se urezalo to da ne želim da učenici i mladi prožive isto što i mi. Do sada nije bilo prilike da pričam o tome iako sam htio. Rat znači smrt i zato nipošto ne smije postojati. Mi smo već ostarjeli. Pitam se što će biti s mladim generacijama. Stoga sam uložio sav mogući napor u podučavanje. No tu je i politika, pa se uistinu brinem oko toga što bi trebalo učiniti. Ja bih samo želio očuvati uvjerenje da se rat više ne smije dogoditi.

 

Prijevod: Elena Kanazir i Melani Kečkeš
Supervizija prijevoda: Naoyuki Matsuno i Kamelija Kauzlarić
Koordinator prijevoda: NET-GTAS (Network of Translators for the Globalization of Testimonies of Atomic Bomb Survivors) 

 

Zabranjena je neovlaštena reprodukcija fotografija, kao i korištenje teksta s početne stranice. 
HOMEに戻る Top of page
Copyright(c) Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
Copyright(c) Nagasaki National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
All rights reserved. Unauthorized reproduction of photographs or articles on this website is strictly prohibited.
初めての方へ個人情報保護方針
日本語 英語 ハングル語 中国語 その他の言語