国立広島・長崎原爆死没者追悼平和祈念館 平和情報ネットワーク GLOBAL NETWORK JapaneaseEnglish

Select a language / Hrvatski jezik (Croatian・クロアチア語) / Video testimonial (Pogledaj video-snimku svjedoka)
KOTANI Takako (KOTANI Takako)
Spol ženski   Dob u vrijeme pada atomske bombe
Datum snimanja 2012.10.10  Dob u vrijeme snimanja 73 
Mjesto pada bombe Hirošima(Udaljenost od epicentra eksplozije:2.5km) 
U vlasništvu Nacionalne mirovne dvorane za sjećanje na žrtve atomske bombe Nacionalna mirovna dvorana za sjećanje na žrtve atomske bombe, Hirošima 
Posuđeni glasovi/
Titlovi
Titlovi 
KOTANI Takako, tada 6-godišnjakinja. U trenutku pada atomske bombe nalazila se u Minami-machiju, oko 2.5 km od epicentra eksplozije.Njen četverogodišnji brat zadobio je opekline po cijelome tijelu, umro je četvrtog dana ujutro, s riječima: "Avioni su grozni! A voda fina…"Ohrabrena izjavom starije sestre: "Tebi je dano zdravlje kako bi govorila za one koji su poginuli tražeći vode",postala je trbuhozborka, te time prenosi djeci iskustva žrtava atomske bombe.
 
【Život prije pada atomske bombe】
Moj je otac radio u mornarici. Rodila sam se u gradu Kure i živjela tamo do svoje pete godine.Tada je moj otac otišao u rat, no razbolio se i vratio kući te preminuo.Njegov je rodni grad bila Hirošima, no tamo je živjela još samo moja baka.Cijela se obitelj preselila tamo u ožujku 1945. godine.U Kureu sam nosila zapadnjačku odjeću, a uz mene je uvijek bila kapuljača za zaštitu od zračnih napada.I usred noći kada su padale zapaljive bombe morali smo bježati u skloništa.Tako smo osjećali da živimo u punom jeku rata.Ali došavši u Hirošimu, iznenadilo me kako je tamo bilo mirno.
 
【6. kolovoza】
Vrijeme je bilo prekrasno, a nebo azurno plave boje.Spakirali smo se i bili spremni za evakuaciju koja je trebala biti u podne.Dok smo čekali dolazak kamiona u podne, otišla sam s braćom i sestrom na plivanje u rijeci iza kuće. Tada se začuo zvuk aviona i svi smo pogledali uvis.Netko je rekao da izgleda kao model B29… No avion je već nekamo nestao.Nije bila oglašena zračna uzbuna, pa smo zaključili da je valjda sve u redu i potrčali dalje.Ožednjevši, ja sam se jedina vratila kući.Dok sam pila vodu u kuhinji, prozorsko staklo je trenutačno zasjaloi odjeknuo je gromoglasan tresak.  Ostala sam zakopana pod ruševinama kuće.
 
Ne znam koliko je vremena prošlo. Majka nas je očajnički dozivala poimence.Kad mi se glas napokon povratio, viknula sam: "Mama!"Tada me majka izvukla iz ruševina.Bila sam sitne građe, tek prvoškolka,te sam se iz procjepa između srušenog stupa i zida izvukla samo s ogrebotinama.Kada me majka upitala gdje su mi sestra i braća, odgovorila sam joj da su otišli plivati.Majka me tada posjela na ruševine i rekla da tu i ostanem, te pošla u potragu za sestrom i braćom.Prizor oko mene bio je stravičan. Nije mi bilo jasno što se to dogodilo.
 
Hirošimom je već harala plamena stihija.Svi su imali opekline, odjeća im je bila potpuno spaljena, koža na tijelu visjela.Prelazili su most Miyuki iza kuće i prolazili ispred nje.Kuća je ostala sačuvana, jer vatra do nje nije mogla doprijeti zbog širine obližnje rijeke.Ljudi su se sklanjali ispred nje, vapeći "vode, vodeee!"Gurajući glave u vatrogasni vodospremnik, umirali su jedni na drugima.Moleći vode pružali su ruke prema meni, no ja sam bila zbunjena a premalena da im pomognem.
 
Samo sam ih promatrala ne shvaćajući što se događa.Tada se majka vratila. Pronašla je moju sestru i starijeg brata. Sestra je bila sva u opeklinama.Brat, zaklonjen kućom, prošao je bez opeklina,no razletjele krhotine stakla izranile su mu glavu i čelo pa je bio obliven krvlju.Majka ih je oboje polegla na ruševine, rekla mi da pazim na njih i pošla u potragu za mojim mlađim bratom.Tada se vratila i baka koja je zadobila opekline dok je stajala i razgovarala s nekim iz susjedstva.
 
Eksplozija je brata odbacila u zrak i potrajalo je dok se majka, naposljetku, nije vratila s njim.Lice mu je bilo potpuno crno. Kako ga je majka brisala svojom odjećom,tako mu se koža na licu gulila ostajući mlohavo visjeti. Još uvijek ne mogu zaboraviti taj prizor.Bio je u nesvijesti, probudio se tek četvrti dan nakon eksplozije, 10. kolovoza ujutro.Majka ga je pokušala natjerati da barem popije vode, na što je uzevši gutljaj rekao:"Avioni su grozni, mama! A voda fina..." Nakon toga je umro.Kako zbog ljetne vrućine tijela brže trunu, majka je nakupila okolnog drvlja, na to položila brata i sama ga kremirala.Ja sam to kraj nje samo nepomično promatrala.Majka je u tišini kremirala mog brata, pokupila mu kosti i zakopala ih.No mislim da je ipak plakala kada je nitko ne bi vidio.Ne mogu ni zamisliti koliko joj je bilo teško.
 
【Stravični prizori žrtava atomske bombe】
Vidjela sam tesara oblivena krvlju, čije je tijelo bilo posve načičkano čavlima zbog udara eksplozije dok je radio.  Molio je da ih netko izvadi govoreći koliko ga boli.Izgleda da je čovjek u mojoj blizini bio tesar.Takav je bio prizor koji sam vidjela: tijelo gusto načičkano pribijenim čavlima uslijed siline eksplozije.
 
Majka mu nije mogla pomoći lijekovima, ali kod kuće smo mu mogli dati barem vode.Ukrcala je cijelu obitelj u prikolicu koju sam ja gurala odostrag, i tako smo stigli do kuće.Tamo smo imali bunar s pumpom kojom smo crpili vodu.Majka je u kuhinji pronašla posudu sa solju, posolila vodu i dala nam da pijemo.Davala je tu slanu vodu svima, i susjedima, kao i ljudima koji su ležali na putu.Činila je to iako je službeno bilo zabranjeno davati ljudima vodu.Majka ju je usprkos tome davala svima. I ljudima koji su ležali na putu.I ja sam joj pomagala.
 
Mnogi su ljudi zbog vrućine i žeđi skakali u vodu, gdje bi se utopili i plutali.Uskoro su vojnici došli po tijela poginulih.Na tijelima su se već rojile muhe i vrvjela su crvima,a uslijed ljetne vrućine širio se nesnosan smrad.Vojnici su sva tijela prevezli kamionom na obalu rijeke iza kuće, gdje su ih polili nečim nalik benzinu i spalili.Mislila sam na to kako bi se poginula djeca, sigurno, željela opet sastati sa svojim roditeljima.I njihovi bi roditelji zacijelo htjeli znati gdje su im umrla djeca.
 
【Sjećanje na majku】
Majka je jurila uokolo u potrazi za hranom.U našoj kući ostalo je u ormaru još odjeće, pa ju je odnijela na selo kako bi je trampila.Baš kad je odahnula vrativši se s rižom, na stanici joj je rižu zaplijenila policija.Policija je tada bila stroga, odnosili su se tako i prema majci koja je dala sve od sebe da osigura hranu za svoju obitelj.
 
Nakon završetka rata nije više uopće bilo hrane.Dobivali smo uglavnom po jednu rižinu okruglicu.U takvim danima prišao mi je jedan od vojnika koji su raščišćavali cestu,  potapšao me po glavi i rekao: "Jadna mala!"Vjerojatno je i sam imao dijete mojih godina. Izvadio je nešto dvopeka iz torbe i dao mi ga.Stvarno sam umirala od gladi. Od silne sreće sve sam ispričala majci.Ona je na to rekla: "On je za to radio tjedan dana, budi mu zahvalna!""A svoju dragocjenu hranu poklonio je tebi."Još i dandanas to pamtim.
 
Poslije rata su se evakuirani učenici ponovo vratili. Ali većina ih je ostala bez roditelja ili obitelji; bili su atomska siročad.Na otoku Ninoshima za tu je djecu izgrađen prihvatni centar. Onamo su odlazile i osobe s opeklinama zadobivenim u eksploziji.Iako je imala vlastitu obitelj, majka se brinula i za tu siročad. Odlazila je na Ninoshimu kad god bi za to našla vremena."Pusti drugu djecu, gledaj malo više mene!", rekla sam joj.Budući da sam ja bila zdrava i čitava, osjećala sam se zapostavljenom. Majka mi je odgovorila: "Ne budi tako sebična. Tvoja mama će se do mraka vratiti, zar ne?A ona djeca mogu čekati koliko im drago, no njihovi se roditelji više nikada neće vratiti."Iako sam tada bila mala, te njene riječi i danas žive u meni.Time mi je željela reći da uvijek i u svakoj situaciji moram misliti na druge.Majka se morala brinuti za čitavu obitelj pa je cijelog života samo radila.
 
Primijetila sam da joj često krvare desni, kao i da često mora naglo prileći. Negdje oko 1950. - 1951. godine sve je više žrtava atomske bombe počelo pobolijevati od leukemije.Kada je moja majka umrla od leukemije ja sam pohađala 6. razred.Naporno je radila do zadnjeg dana.

Imala sam još troje braće i sestara, a tu je bila i baka.Drveni potpornji kuće ostali su čitavi, pa ju je majka obnovila. Imala sam krov nad glavom, braću i sestre, baku. Imala sam zapravo sreće.
 
Kao učenica 1. razreda niže srednje škole zaposlila sam se u salonu za uljepšavanje u susjedstvu.Čistila sam salon i prala ručnike, no kako u to doba nije bilo perilica rublja, prala sam ih ručno.Voljela sam ići u salon jer sam tamo dobivala večeru. Tome sam se jako radovala.Radio je i stariji brat; raznosio je novine, a starija je sestra radila u trgovini odjećom i pohađala školu navečer.Zarađeni novac davala sam baki. To me činilo sretnom.Cijela je obitelj radila udruženim snagama. Nije bilo ni primisli o tome da smo možda nesretni.
 
【Utjecaj na djecu】
Preselila sam se u Tokio. Uz dnevni sam posao pohađala školu za odgajatelje. Ostvarila sam svoj san i postala odgajateljica.Radila sam 33 godine, do umirovljenja.U međuvremenu sam se udala i dobila troje djece.Kako sam bila zdrava, svojoj djeci nisam pričala o atomskoj bombi.Poslije navršene dvadesete, dvije su mi kćeri istovremeno oboljele od tireoiditisa.Štitnjača im je natekla i počele su gubiti na težini.Nije mi bilo jasno zašto su obje istovremeno oboljele od iste bolesti, tireoiditisa.Iako sam preživjela atomsku eksploziju i bila izložena golemoj količini radijacije, nisam razmišljala o njenu utjecaju i posljedicama.
 
Uoči udaje obje su se kćeri zabrinule, hoće li njihovom partneru smetati što im je majka bila žrtva atomske bombe.Premda sam to pokušavala zaboraviti, po prvi put sam pomislila da sam i ja jedna od žrtava radijacije.Srećom, mislila sam, najmlađi mi je sin zdrav. Ali prošle je godine uslijed upale krajnika i on dobio vrućicu. Pregled u ambulanti pokazao je da su mu leukociti bili 12.000. Budući da mu je život bio ugrožen, predložena mu je hitna hospitalizacija.Mjesec dana se tamo oporavljao. Ali nakon pola godine od izlaska iz bolnice opet su se pojavili isti simptomi.U posljednje sam vrijeme duboko uvjerena da se posljedice radijacije protežu i na drugu generaciju. A to su moja djeca.Djeca su zbog mene toliko propatila, a nije bilo načina da im pomognem.Ona još i danas idu na redoviti godišnji pregled štitnjače.Stoga bih željela da država odsad malo bolje razmotri problem druge generacije žrtava atomske bombe.
 
【Aktivizam kroz svjedočanstvo】
Trbuhozborstvo sam naučila dok sam radila u vrtiću, radi djece. Otada je prošlo već 35 godina.Na Državnom sportskom susretu u Hiroshimi, jedan mi je iskusni trbuhozborac predložio da pričam o padu atomske bombe.Otkako sam izgubila majku nisam o tome uopće govorila, držala sam to u sebi.Smatrala sam kako to ne bi bilo pošteno prema poginulima, a ni prema mnogim drugimakoji i danas pate od posljedica radijacije. Zato što meni nije bilo ništa.Ja sama nisam doživjela pravu bol i patnju, zato sam mislila da nemam pravo o tome pričati.
 
Međutim sestra, koja je najviše patila, rekla mi je: "Ako nitko o tome ne bude govorio, past će u zaborav!"."Kad ležiš ovako u opeklinama brine te samo hoćeš li uopće doživjeti sutra, ne vidiš ništa oko sebe i ne znaš što se događa.""I ne bi mogla razumjeti tu tragediju da si o njoj čula tek naknadno. Ali ti si je vidjela svojim očima!""Ti si ostala zdrava i čitava kako bi govorila za sve poginule, za sve koji su pružali ruke moleći vode."Laknulo mi je kad sam to čula. "Da, to je moja dužnost", pomislila sam.Zato danas putujem posvuda.Želim ispričati svoju priču gdje god je ljudi žele slušati.
 
【Priča trbuhozborke】
Kad manipuliram lutkom, osnovnoškolcima je lakše slušati.Teško je, naime, slušati priče o padu atomske bombe,a lutke mogu govoriti umjesto nas: "Jadni ljudi!", "Tako je…", "To boli!". Danas u Japanu samo tri trbuhozborca pripovijedaju o padu atomske bombe.Zaista ohrabruje kad mi nakon odslušane priče djeca napišu svoje dojmove.
 
Jedna je djevojčica prostodušno napisala: "Želim raditi u UN-u i ukinuti ratove, zato ću marljivo učiti." Dječaci često pišu kako ne žele u rat, ne žele izgubiti svoju obitelj i prijatelje."Ne želim to, ratove treba ukinuti. Mi ćemo stati na kraj ratovima." Takve misli umiruju.Ako sam svojom pričom navela djecu na razmišljanje, ona je nečemu i poslužila.A posebice me radovalo kad bi mi djeca rekla da će je ispričati mami i tati.To me najviše radovalo.
 
【Za mir u svijetu】
Sudjelovala sam na Svjetskoj konferenciji za zabranu atomskog i hidrogenskog oružja kao predstavnica prefekture Chiba.Na konferenciji je sudjelovao i gradonačelnik grada Namie u prefekturi Fukushima, te dvoje tamošnjih srednjoškolaca."Više se možemo vratiti u svoj rodni grad. Ondje još mnogi žive u sportskoj dvorani, bez tuševa i bez slobode.""Vratite nam naš rodni grad", rekao je jedan od srednjoškolaca."Električnu energiju možemo proizvesti i bez upotrebe nuklearne energije.""Mislite na nas. Pomozite nam da zaštitimo prirodu i okoliš i ukinemo nuklearne elektrane", rekao je.Riječi onih koji su to iskusili na vlastitoj koži osjetiš duboko u svojoj nutrini. Zaplakala sam."Ja ne mogu učiniti mnogo, no dovoljno je i da pričam o onome što sam vidjela", mislila sam.Zbog toga sudjelujem u mirovnom projektu grada Yachiyo u prefekturi Chiba i bavim se mirovnim aktivizmom.
 
 
Prijevod: Kamelija Kauzlarić i Antonija Magaš
Lektura: Mirna Potkovac-Endrighetti i Naoyuki Matsuno
Koordinator prijevoda:NET-GTAS(Network of Translators for the Globalization of the Testimonies of Atomic Bomb Survivors) 

 

Zabranjena je neovlaštena reprodukcija fotografija, kao i korištenje teksta s početne stranice. 
HOMEに戻る Top of page
Copyright(c) Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
Copyright(c) Nagasaki National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
All rights reserved. Unauthorized reproduction of photographs or articles on this website is strictly prohibited.
初めての方へ個人情報保護方針
日本語 英語 ハングル語 中国語 その他の言語