国立広島・長崎原爆死没者追悼平和祈念館 平和情報ネットワーク GLOBAL NETWORK JapaneaseEnglish

Select a language / Hrvatski jezik (Croatian・クロアチア語) / Video testimonial (Pogledaj video-snimku svjedoka)
HIRATA Michimasa (HIRATA Michimasa)
Spol muški   Dob u vrijeme pada atomske bombe
Datum snimanja 2012.11.22  Dob u vrijeme snimanja 76 
Mjesto pada bombe Hirošima(Udaljenost od epicentra eksplozije:2.2km) 
U vlasništvu Nacionalne mirovne dvorane za sjećanje na žrtve atomske bombe Nacionalna mirovna dvorana za sjećanje na žrtve atomske bombe, Hirošima 
Posuđeni glasovi/
Titlovi
Titlovi 
Hirata Michimasa, tada 9-godišnjak. U trenutku pada atomske bombe nalazio se u Ushita-machiju, oko 2.2 km od epicentra eksplozije. Prizor ljudi nakostriješene kose kojima je koža visila zbog opeklina, a spol i dob nije bilo moguće razaznati, bio je poput pakla na zemlji. Jasno se sjeća kako su pragovi na obližnjem željeznom mostu gorjeli zbog toplinskih zraka. Šteta prouzrokovana atomskom bombom nezamisliva je. Žrtve atomske bombe i danas pate od posljedica. Govori o potrebi za ukidanjem nuklearnog oružja koje neselektivno ubija ljude.
 
【Život prije pada atomske bombe】
Gotovo se ničega ne sjećam jer sam tada imao 9 godina, no postojali su određeni kuponi za hranu. Otac je, budući da su racionirali i duhan, pušio umotavši ga u papiriće istrgnute iz rječnika engleskog jezika. I u Hiroshimi je bilo problema s raspodjelom hrane, no mnogo nam je ljudi pomoglo pa je bilo podosta zamjenskih namirnica.
 
Dok su učenici niže srednje škole ostajali obavljati fizički rad i rušiti zgrade poslije nastave,  viši su razredi osnovnih škola bili evakuirani, a ako se nisu uspjeli smjestiti kod rodbine u seoskim područjima, bili su grupno evakuirani. To znači da su osnovnoškolci od trećeg razreda naviše bili ili grupno evakuirani ili smješteni kod rodbine na selu. Obiteljima s djecom još mlađom od te dobi savjetovalo se da ih evakuiraju na selo ako je moguće. Imao sam sestre, ali su još bile male. Jedna je bila pred upisom u osnovnu školu, a tri su još bile dojenčad. U mojoj je obitelji bilo male djece pa smo bili evakuirani. Istočno od četvrti Midorii ili Gion, ispod nasipa, nalazi se seosko imanje. Mojoj su obitelji dopustili da iznajmimo prvi kat njihove staje i tamo stanujemo.
 
Nisam baš puno učio. Vlasnik imanja bio je na ratištu pa je njegova supruga ostala tamo sama.  Kada je došlo ljeto narastao je korov koji smo pomagali čupati. Brali smo samoniklo bilje s polja i brda i koristili ga kao zamjensku hranu. Ukratko, pretvarali smo zemlju u obradivu površinu. Sjećam se kako smo radi toga sjekli bambus iz šumarka i teglili ga natrag. Zato se uglavnom ni ne sjećam da sam išta učio za školu. Naravno, možda nisam ni mogao.
 
【6. kolovoza, jutro】
Za ljetne praznike vratio se iz mjesta evakuacije kući u Ushita-machi.. Kao što znate, 6. je kolovoza bio sunčan ljetni dan. Pojeli smo doručak i nakon toga razgovarali u dnevnoj sobi.  Otac je vjerojatno kretao na posao nakon doručka te razgovarao negdje blizu stolića do oko 8 sati i 15 minuta. Tada se iznenada pojavio jarki bljesak. Atomsku bombu kolokvijalno zovemo pikadon. Riječ pika označava bljesak, a don udarni val, eksploziju. Pojavile su se toplinske zrake, a iako je bilo jutro, tj. usred dana, odozgo je bliieštalo poput signalnih raketa.
 
Bili smo u kući. Pojavilo se svjetlo, jedva sam stigao upitati što je to kada me otac odgurnuo iz dnevne sobe prema vrtu kroz mali hodnik. U vrtu se nalazilo zračno sklonište koje je tada svaka obitelj izgradila za sebe. Tamo me ugurao. Baš kada me ugurao i sȃm trebao ući, začuo se tresak. Bio je to zvuk eksplozije, udarni val. Udarni je val stigao baš kada je otac pokušavao ući. Ozlijedile su ga krhotine stakla i razni drugi komadići te je bio obliven krvlju, no uspio je.  To je bio prvi bljesak koji sam ja doživio.
 
【Stravični prizori žrtava atomske bombe】
Izašao sam nakon određenog vremena. Staklena su vrata na našoj kući bila potpuno smrskana.  Nadalje, crjepovi su se razletjeli, a potporni stup prostora gdje se tradicionalno izlažu umjetnine u dnevnoj sobi prelomio se. Najbolje se sjećam prizora papirnatih vrata koja su ležala na stropnim gredama kao da smo ih postavili na oltar. Mora da su poletjela uvis i tamo se zaustavila. Kada sam došao k sebi okružen time, sve je već bilo napola uništeno. No što se tiče bljeska pika, tada smo imali drvenu ogradu. Kada sam se osvijestio i izašao iz kuće, na toj je ogradi tinjala vatra nastala zbog toplinskih zraka. Bilo je to logično jer su dovoljno vruće da opeku. Zatim, ispred naše kuće na strani bližoj gradu nalazilo se mnogo praznih zemljišta. Ljeti je tamo rastao korov koji smo dan prije počupali i nagomilali na hrpu koja se sada pušila. Polagano je tinjao i dio kuće okrenut prema gradu.
 
U to su vrijeme sve kuće bile opremljene zalihom vode za gašenje vatre. Izvodili smo jednu vrstu vatrogasnih vježbi dodavajući si tu vodu u kantama. Slučajno je u susjednoj kući stanovao profesor sa Sveučilišta za humanistiku i znanost, današnjeg Sveučilišta Hirošima. S tim sam profesorom i ocem crpio vodu kojom smo prskali stranu koja nije bila okrenuta praznim zemljištima kako bismo je ohladili. Tako smo primijenili naučeno na vatrogasnim vježbama.  Kada razmislim, vjerojatno smo sličili Don Quijoteu, nas trojica. Naposljetku nam je pomogao i vjetar. Kuća se nalazila uz vjetar, na sjeveroistoku, a vjetar je stalno puhao sa zapada. To je jedan razlog. Također, zahvaljujući praznim zemljištima preko puta, strana na kojoj se nalazila naša kuća nije izgorjela.
 
Sljedeći sam se dan nekoliko puta vratio kući. Inače iz kuće nikad nismo mogli vidjeti unutrašnje more Seto. Međutim, kada je vatra utihnula oko dva dana kasnije, more se jasno vidjelo od kuće, kao i otok Ninoshima. Do te su mjere površine bile spaljene. Prostor preko puta naše kuće bio je opustošen. Bili smo točno na granici požara. Ispred kuće prolazili su ljudi stravična izgleda, poput utvara. Bili su nalik slikama koje se često mogu vidjeti u muzejima. Koža im je mlohavo visjela te nije bilo moguće razaznati nose li odjeću ili ne. Kosa im je bila nakostriješena, nije bilo jasno jesu li žene ili muškarci. Mnoštvo ljudi neodredive dobi prolazilo je bježeći od grada prema planinama. Bilo je to stvarno kao da sam vidio pakao na zemlji.
 
【U smjeru majčinog skloništa】
Isprva nismo mogli izaći, no predvečer smo misleći o tome kako se majka brine zajedno krenuli linijom Sanyo. Počeli smo prelaziti željezni most, ali željeznički su pragovi tinjali. Ipak sve što je izrađeno od drva gori. Zbog svjetlosti. Toga se dobro sjećam. Došli smo do mjesta Yokogawa gdje je još bilo kuća koje nisu izgorjele pa je mnogo ljudi prolazilo putem gurajući velika kolica.  Sjećam se da smo hodali cestom u smjeru linije Kabe.
 
Oko pet ili šest sati napustili smo Ushita-machi. Kada smo konačno stigli bilo je sedam ili osam. Neki su ljudi tada bježali u Kabe. Pomagali smo im, a jesti smo stigli tek usred noći.  Sigurno je već prošla ponoć kada sam konačno otišao na spavanje nakon jela. Drugoga se dana majka zabrinula za našu kuću u Ushita-machiju te se uputila tamo s mojom najmlađom sestrom na leđima. Krhotine stakla zabile su se po cijelom tatamiju. Sjećam se da smo oko tjedan dana svaki dan dolazili tamo vaditi ih i čistiti kako bi stvorili mjesto za spavanje, drugim riječima, kako bismo nešto potpuno uništeno učinili upotrebljivim. U međuvremenu je rat završio. Carsku objavu na radiju čuo sam u dvorištu osnovne škole u Kawauchiju. Mislim da smo se svi vratili kući dan-dva nakon toga.
 
【Život nakon rata】
U vrijeme tajfuna, nasip u Ushita-machiju s drvoredom trešanja kraj kojega inače teče potok  poplavio je, te mislim da se voda izdigla iznad razine poda. Čak su komadi tatamija plutali do nas jedan po jedan. Opskrba hranom nije baš bila dobra sve do kraja te godine. Napravili smo malo sklonište na planini Futaba, a kada su stigle okupacijske snage, često se čulo "give me chocolate, give me cigarette". Dobiveno smo razmjenjivali koliko smo mogli. Danas me to užasava, no tada je posvuda oko Osnovne škole Hakushima bilo mnogo spaljenih i očuvanih kosti poginulih. Dobacivali bismo se kostima i radili zlobe.
 
Zatim se tamo nalazio most Kohei koji postoji i danas, u kojemu je Inženjerski opskrbni korpus držao eksplozive. Eksplozivima su upravljale stacionirane trupe, a mi bismo se ugurali između bodljikavih žica, uzimali eksplozive, odlazili do planine Futaba i namjerno ih palili. Oko pola godine nakon pada atomske bombe radio sam takve stvari umjesto učenja. Počeo sam propisno učiti tek u petom razredu, a škola je postavila i prozorska stakla. U svakom je slučaju mnogo djece tada dolazilo u školu bosonogo, cijelim putem.
 
【Posljedice pada atomske bombe i diskriminacija】
U srednjoj sam školi odlučio darovati krv. Bio sam odbijen. Razlog je manjak bijelih krvnih stanica. I danas ih imam upola manje od ostalih. To se zove leukopenija. Leukemija povećava broj bijelih krvnih stanica, ali postoji i bolest koja ih smanjuje. To ja imam. Uglavnom, mislio sam da je prošlo dovoljno vremena kada sam u srednjoj školi htio darovati krv. Tada nisam znao koji su učinci zračenja. Činilo se da ni majka nije znala. Otac je možda znao.
 
Nitko nije imao pojma o tome što je uopće nuklearna energija. Mnogo je ljudi krvarilo, patilo od krvarenja desni, dobivalo ljubičaste pjege ili gubilo kosu te naposljetku umiralo zbog akutnih simptoma. Okolina je to vidjela i mislila da se radi o zaraznoj bolesti. Zaključak je bio da je opasno približavati se takvim ljudima zbog zaraze. To je dovelo do česte diskriminacije, pa i do toga da se otkazuju vjenčanja. Takva je diskriminacija česta u Tokiju, ali i u Hirošimi.
 
【Strah od nuklearnog oružja】
Dvije su značajke štete uzrokovane padom atomske bombe. Uvijek su postojali ratovi gdje su se borbe odvijale jedan na jedan, bilo mačevanjem, bacanjem koplja ili razmjenom metaka.  Vatreno oružje postepeno se pojavilo, a sada i raketno. No i oni imaju samo jedan učinak, na primjer eksploziju u slučaju raketa. Atomska bomba uzrokuje i opekline, i uništenje kuća eksplozijom, i ozljede, i na kraju, zračenje. Razlika u razmjeru štete neusporediva je jer učinak štete ima dvije razine.
 
Još je jedna stvar o kojoj često govorim kontinuitet, dugotrajnost. Prošlo je već 67 godina, a još ima ljudi koji tek sad obolijevaju od leukemije i drugih bolesti. Takvih posljedica nakon toliko vremena nema kod običnih bombi. A danas postoji 16 000 takvih bombi. Prije ih je bilo oko 40-50 000, a sada se smanjilo na 16. No ima ih i deset ili sto puta jačih od one iz Hirošime.  Vjerojatno to ne znate, ali trenutno su u stanju visoke pripravnosti. To znači da ih se svakog trena može lansirati, baš kao u doba Hladnog rata. Ako dođe do prirodne katastrofe kao u nuklearnoj elektrani u Fukushimi ili ako predsjednik ili premijer greškom pritisnu gumb i ispale samo jednu, to će biti okidač za lansiranje svih 16 000.
 
Ne znam jeste li svjesni da može doći do takve situacije. Držimo se istog mita o sigurnosti kao i kod nuklearnih elektrana, no čak i ako samo zahrđaju mogle bi slučajno eksplodirati. To je potencijalni katalizator u situaciji koja je već sama po sebi kaotična, samo jedan je dodir dovoljan. Tako da se, ako išta, svom snagom trudim eliminirati takvu situaciju.
 
【Misli o miru】
Tokijski srednjoškolci koji dolaze u Hirošimu na razini su znanja gdje se i dalje pitaju što rade ljudi u Hirošimi i ima li tu još radijacije. Dakle, prošlo je 67 godina, a roditeljima se još mora govoriti da tragova radijacije više uopće nema. To je zato jer postoje ljudi koji kažu da je opasno ići na mjesta poput Hirošime. Izuzetno mnogo ljudi razumije, ali ima i podosta onih koji ne razumiju.
 
Neki kažu da mora proći 75 godina kako bi ponovno počele rasti biljke, a grad je ovako zelen i lijep. Srednjoškolcima se govori da zamisle kako sjede i kako ih odjednom zabljesne svjetlost toliko vrela da će doslovno ispariti ako budu blizu epicentra. „Ne radi se o opeklinama, ne radi se o gorenju drva, već vaše vlastito tijelo jednostavno ispari.” Pitaju ih jesu li znali da postoji tako opasan vjetar. „Ne, i ne želimo to iskusiti,” kažu svi srednjoškolci. Sve što želim jest prenijeti svoju želju da se to oružje eliminira, da nestane s ovog svijeta.
 
Osveta ne vodi nikamo. Umjesto toga, tako opasnu stvar trebamo uništiti ili barem umanjiti.
To ne možemo postići bez napora sviju nas. Nuklearna oružja izazvala su strahovitu štetu, neljudska su te ubijaju neselektivno i masovno. Htio bih da svi shvate trenutno stanje, da se udružimo i pokrenemo eliminaciju nuklearnog oružja.
 
Produkcija: Aeras ltd
Prijevod: Iris Tomašić i Lucija Tomašić
Lektura: Kamelija Kauzlarić i Naoyuki Matsuno\NKoordinator prijevoda: NET-GTAS (Network of Translators for the Globalization of the Testimonies of Atomic Bomb Survivors)
  

 

Zabranjena je neovlaštena reprodukcija fotografija, kao i korištenje teksta s početne stranice. 
HOMEに戻る Top of page
Copyright(c) Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
Copyright(c) Nagasaki National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
All rights reserved. Unauthorized reproduction of photographs or articles on this website is strictly prohibited.
初めての方へ個人情報保護方針
日本語 英語 ハングル語 中国語 その他の言語