Navedeno je prepis predavanja gospodina Yoshitomi-ja, održano učenicima osnovne škole.

Doživio sam atomsko bombardovanje kada sam imao šesnaest godina, u uzrastu u kojem učenici danas započinju prvu godinu srednje škole. U mom slučaju, ja sam bio učenik četvrte godine Trgovačke škole Imari. Poslali su me u Nagasaki, da radim u fabrici oružja Mitsubishi u Ohashi-machi (mjesto udaljeno samo 1km od hipocentra atomskog bombardovanja) kao dio državnog radničkog korpusa ustanovljenog u toku Drugog svjetskog rata. Sve veća surovost rata je dovela do manjka radne snage i tako sam ja, u godinama današnjeg učenika drugog razreda srednje škole, uglavnom pomagao u izgradnji puteva i kopanju tunela, dok sam u školu išao svega dva ili tri puta puta sedmično. U trećem semestru trećeg razreda, poslat sam u daleki Nagasaki, gdje sam proveo pola godine odvojen od svoje majke, oca i starije braće. Naši obroci su se sastojali uglavnom od pirea od ljuske pasulja i rotkvice, a ne bijele riže koju sada imamo. Naši stomaci su uvijek bili prazni i smršali smo, a uz to je mnogo ljudi patilo od dijareje.

     Radio sam u fabrici koja je proizvodila velike bombe za ratovanje. (Bombe su se zvale vazdušna torpeda jer su trebale da budu natovarene na avione čiji piloti bi ih bacali na ratne brodove sa ciljem da ih potope). Fabrika je bila ogromna i radilo se po cijeli dan i noć, a radnici su se mijenjali u smjenama. Nisam bio naviknut na takav rad, ali sam se trudio koliko sam mogao.

     Ja sam bio stacioniran u jednoj od fabrika u tunelu koja je izgrađena u padini planine, oko 700m udaljenoj od glavne fabrike. Postojalo je šest tunela, svaki oko 200m dugačak i otvoren sa obje strane. Sva bitna mehanizacija bila je zbijena duboko unutra, tako da spolja nije mogla biti primijećena. Ja sam radio na strugu i pravio  djelove neophodne za vazdušna torpeda.

     Izgledalo je kao da američki avioni svakog dana sprovode vazdušne napade. Kad god bi došlo do napada, učenice iz glavne fabrike bi prestale s radom i užurbano se evakuisale u relativnu sigurnost našeg tunela. U jutro devetog avgusta, dana kada je bačena atomska bomba, sirene za vazdušni napad su se oglasile kao i obično. Veliki broj ljudi se skupio u fabrici u tunelu da bi izbjegli vazdušni napad, ali nešto malo posle 10:30h, alarm je snižen u upozorenje. Baš kada sam razmišljao o tome kada će se evakuisani vratiti na svoja radna mjesta, ta stravična atomska bomba je bačena.

     Vrijeme bombardovanja bilo je 11:02h. Iznenada je nestala struja u tunelu, i ostavila nas u mraku. U isto vrijeme, bljesak svjetlosti, tako jak da se činilo da nam probija oči, pojavio se na ulazu tunela, udaljen 100m. Zatim je došao ogromni vjetar udarnog talasa koji je duvao snažno kao tajfun. Ljudi na početku tunela su vrištali dok ih je vjetar bacao na mašine ili na zemljani pod, a zatim bi ostajali da nepomično leže. Neko je uzviknuo: „Jedna od onih novih vrsta bombi je bačena.”

     Čuo sam glasine o ogromnoj bombi koja je opustošila Hirošimu tri dana ranije, i dok sam sjedio u tami, drhtao sam od straha na samu pomisao da je ovo bila neka užasna, nova vrsta oružja, iako u stvarnosti nisam znao ništa o atomskoj bombi. Moj prijatelj i ja smo nervozno šaputali jedan drugom, govoreći stvari kao: „Pitam se, šta će se sljedeće desiti?!” Nedugo zatim, djevojke koje su prethodno bile evakuisane u naš tunel, opet su se trčeći vratile unutra. Vraćale su se na svoja radna mjesta kada je pala atomska bomba. Svjetlost je bila slaba, ali ipak sam mogao vidjeti da je većini kosa spaljena i raščupana. Bilo je zastrašujuće pogledati ih. Izgledale su kao zombiji, obrazi nabrekli od plikova, a njihova koža spaljena i oderana. Kako se sve desilo brzo, nisu mogle nabaviti nikakav lijek ili zavoje, pa su jednostavno umotale rane peškirima i požurile nazad u tunel. Tamo je bilo mnogo djevojaka, sve su imale petnaest ili šesnaest godina, samo malo starije od vas koji ste ovdje danas. Nismo imali načina da ih liječimo i samo smo mogli reći: „Držite se zajedno” ili „Izdržite”. Bilo je nepodnošljivo gledati ih u tako jadnom stanju. Izgledale su tako umorne i oprljene, povrijeđene i uplašene.

     Sve ovo se dogodilo u trenutku. Mi koji smo bili u tunelu smo se spasili povreda i kada nam je vođa naredio, mogli smo krenuti duž pruge do spavaonice udaljene oko dvadeset minuta hoda, a srca su nas boljela za ranjenim ljudima koje smo ostavili. Bilo je nemoguće proći putem jer su ruševine zgrada stvorile more vatre, pa smo četiri ili pet mojih prijatelja i ja hodali oprezno duž pruge, čiji su se drveni pragovi dimili od vrućine. Vrijeme je bilo lijepo toga dana, bez ijednog oblaka na nebu, a sunce je neumorno grijalo. Nakon atomskog bombardovanja, stubovi vatre i crnog dima su se dizali u vazduh, stvarajući tamu na popodnevnom nebu iznad Nagasakija. Sunce je izgledalo žuto i sablasno, i izgledalo je kao da će pasti s neba. Čak i bujne zelene biljke i drveće su potpuno izgoreli. Razbacane po putu, bile su gomile spaljenih leševa, toliko izobličenih da je bilo nemoguće razlikovati muškarca od žene.

     Opekotine su bile naročito loše jer je bila sredina ljeta i svi su bili napolju u veoma malo odjeće. Veliki broj ljudi se odteturao do rijeke u potrazi za vodom, rukama držeći spaljena i uprljana lica. Bilo ih je toliko da ih ne bi mogli prebrojati. Tijela su plutala u vodi, nagomilavajući se sa spaljenim leševima krava i konja. Ljudi sa opekotinama i plikovima su se hvatali za naše noge, uzvikujući u jedan glas: „Vode, vode”. Ne postoji način da se spasi neko kome je više od pola tijela izgorjelo, a ja sam znao da će oni s ozbiljnim opekotinama umrijeti ako popiju dosta vode, iako su za njom žudjeli zbog očajničke žeđi. Naravno, ovi ljudi su govorili: „Sve što želim je malo vode”, a zatim su pili onu koju pronađu, čak i masnu vodu koja je plutala rijekama. Nakon toga bi umrli. Prizor je bio istovremeno i zastrašujući, i tužan, baš kao slika pakla. Najzad smo stigli do spavaonice, ali drvene građevine su već izgorjele do temelja, ostavljajući samo tinjajuće ruševine. Djeca koja su čvrsto spavala posle rada u noćnoj smjeni bila su ili izbačena u obližnje polje noseći samo donji veš, ili zgnječena do smrti kada se zgrada urušila. Glavni učitelj je naredio nama koji smo bili nepovrijeđeni da odemo do glavne fabrike i pronađemo naše kolege, nakon čega je trebalo da ih odvedemo u naš rodni grad Imari.

     Grad Nagasaki je sada bio more plamena, daleko koliko pogled seže. Ogromni krov fabrike oružja, gdje su se proizvodila vazdušna torpeda, je sravljen. Čelični nosači okvira bili su uvrnuti kao omot bombona, a ogroman rezervoar s gasom se naginjao na jednu stranu. Gore, do sredine nagnutog dimnjaka, visilo je tijelo mrtvog čovjeka, poput cirkuskog izvođača. Fabrika je bila manje od kilometer udaljena od hipocentra atomskog bombardovanja, na mjestu gdje je sada univerzitet Nagasaki. Kada smo otišli tamo da pronađemo naše prijatelje, obasuti smo radioaktivnim padavinama koje su postale poznate kao „pepeo smrti”.

     Kako je padala noć, voz za hitne slučajeve je došao probijajući se do nas, sporo, kao da ga guraju. Zaustavio se blizu mjesta gdje smo čekali. Dalje nije mogao nastaviti jer je pružni most, koji se nalazio dalje, bio uništen. To je bilo prilično daleko od (današnje) stanice Urakami. Neki ljudi su požurili da uđu u voz, ali su vraćeni uz povike: „Nek prvo uđu ranjeni!”. Oni koji se nisu mogli kretati zbog povreda ili opekotina su zatim odneseni u voz, ili na improvizovanim nosilima, ili na leđima drugih, i smješteni na svoja sjedišta. Za to je bilo potrebno dosta truda. Oni koji nisu mogli da uđu su onda pogurani na teretna kola.

     Bili smo nabijeni u vozu kao sardine u konzervi, bez imalo prostora za kretanje. Ako bi se jedna osoba pomjerila, prouzrokovala bi to da se svi oko njega međusobno udaraju, a oni s opekotinama ili otvorenim ranama bi počeli da vrište u agoniji. Neki ljudi su bili prekriveni krvlju, a njihova tijela probodena komadićima stakla. Ostali su bili toliko crni od opekotina, da ih niko nikada ne bi prepoznao. Neki su neprekidno uzvikivali: „Molim vas, ubijte me!”, dok su drugi glasno vikali „Vode…dajte mi vode”. Vidio sam ljude koji su iskašljavali krv uz posljednje udisaje. Čak i oni bez povreda su bili pogođeni stanjem u vozu, pa im je pripadala muka i povraćali su kada vrućina i vlažan miris krvi postane previše za njih. To je bio voz kao iz pakla.

     Oni koji su ostali van voza su takođe bili izloženi radijaciji i toplotnim zracima i na kraju su postajali slabi i umirali, padajući u gomile. Naša vožnja vozom bila je duga i naporna, s ljudima koji su umirali tokom puta i zaustavljanjima kako bi ostavili ranjenike na stanicama u blizini bolnica. Vozili smo se cijelu noć i konačno stigli na stanicu Arita narednog jutra. Rat se završio samo nedelju dana kasnije, 15.avgusta 1945.godine, djelimično zbog atomskog bombardovanja Hirošime i Nagasakija. Japan je poražen.

     Samo dvije atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, ubile su preko 300.000 ljudi, a oko 700.000 je ranjeno. Svake godine, sve do danas, premine više od 6.000 žrtava bombardovanja.

     Oko 300.000 je onih širom zemlje koji su preživjeli atomsko bombardovanje i prosjek njihovih godina je preko sedamdeset. Mnogo njih je bilo izloženo radijaciji, i pate u agoniji, uz česte odlaske u bolnicu zbog bolesti prouzrokovanih naknadnim efektima radijacije. Od devedeset učenika i nastavnika moje generacije, koji su preživjeli atomsko bombardovanje, njih dvanaest je umrlo odmah, a trideset (trećina ukupnog broja) su svoje dragocjene živote izgubili vremenom. I ja sam nebrojano puta imao problem sa zdravljem i u više navrata priman i otpuštan iz bolnice. Srećom, izgleda da mi se zdravlje popravilo ovih dana, što će se, nadam se, nastaviti. Među ljudima koji su bombardovanje preživjeli nepovrijeđeni, mnogo je onih koji pate od takozvanih psihičkih post-problema, jer ih svaki put kada se razbole savlada anksioznost i misle da to sigurno mora biti nešto što je izazvala bomba. Na ovaj način se atomska bomba pokazala kao uzrok straha, čak i za one koji su je preživjeli.

     Trenutno postoji oko 30.000 nuklearnih bojevih glava širom svijeta, pri čemu sedam zemalja posjeduje arsenale. Većina ovog oružja ima od pet do sto puta destruktivniju moć od bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki.

     Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki bukvalno su stvorile pakao na zemlji. Toplotni zraci nastali pri eksploziji spalili su ljude do smrti, a vjetrovi udarnog talasa su uništili zgrade u krugu od dva do tri kilometra od hipocentra i ostavili ruševine u plamenu. Oni koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, ostajali su zarobljeni u srušenim kućama i spaljeni do smrti kada je požar izbio. Pored svega toga, atomske bombe su stvorile velike količine radijacije koja je bila oku nevidljiva. Svi oni koji su izbjegli plameni pakao, natopili su se tom radijacijom. Oko nedelju dana nakon bombardovanja, ljudi su počeli da gube kosu, počele su da im krvare desni, stvarale su im se ljubičaste mrlje na koži i imali su visoku temperaturu. U agoniji su umirali jedno za drugim. To je bila akutna radijaciona bolest.

     Eto kako su strahovite atomske bombe. One su oružje zla. To je razlog zašto, mi koji smo preživjeli atomsko bombardovanje, nastavljamo da se trudimo da uklonimo nuklearno oružje s lica zemlje što je prije moguće. Nadam se da ćete svi vi izvući pouku iz ovih priča o ratu i atomskom bombardovanju i urezati u vašim srcima strah od rata i zahvalnost za mir. Molim vas, proširite ovu poruku do što većeg broja ljudi. Takođe, uživajte u vašem životu u školi i uradite šta možete da ostvarite svoje ideale i snove o budućnosti. Nikad ne pribjegavajte nasilju i maltretiranju.

     Danas u ovoj fiskulturnoj sali predstavljamo izložbu panela pod nazivom "Atomske bombe i čovječanstvo". Slike su mješavina onih iz Hirošime i Nagasakija, ali u oba slučaja strah i okrutnost atomskog bombardovanja su jasni. Mislim da ćete potpuno razumjeti koliko zahvalni treba da budemo što živimo u miru. Molim vas, dobro pogledajte ove slike i ispričajte vašoj porodici o njima kada dođete kući.

     Ovim završavam svoj govor. Hvala vam što ste do kraja pažljivo slušali.