Bio sam u dijelu grada koji se sada zove Nishikita-machi kada se desilo atomsko bombardovanje.
Upozorenje za napad iz vazduha se začulo ujutru, 9. avgusta, ali je moja sestra ipak napustila kuću u isto vrijeme kao i obično, žureći ka Osnovnoj školi Shiroyama, gdje je radila kao mobilisani učenik. Nekoliko minuta nakon 11 sati, pojavio se munjeviti bljesak svjetlosti. Ne sjećam se nikakvog zvuka. Kada sam podigao glavu, vidio sam da je sav namještaj isprevrtan, a radio je visio na kablu. Istrčao sam napolje i pogledao staru kuću trščanog krova, pored naše, koja se koristila kao ambar. Gorela je. Gledajući preko kuće, vidio sam da je svo lišće na padini zahvatila vatra i pitao sam se kakva li je ovo bomba. Od desetak farmerskih kuća koje su se nalazile u okolini naše kuće, sve, osim dvije, su izgorele. Dvije krave su jurile kroz vatru naglo mijenjajući smjer, dok nisu pobjegle u planine. Kasno popodne, kada kuće više nisu gorjele, vratile su se. Ljudi i krave su nakon toga našli sklonište na obroncima planina. To je bilo oko 3 ili 4 sata. Nakon toga je moja majka krenula u potragu za mojom mlađom sestrom.
U to vrijeme je moja sestra bila učenica četvrtog razreda djevojačke trgovačke škole. Ona je bila mobilisana i radila je na trećem spratu Osnovne škole Shiroyama, gdje je bio premješten platni odsjek Odjeljenja za opšte poslove Mitsubishi oružja. Nisam siguran koliko je ljudi bilo s njom u kancelariji na trećem spratu. Sigurno je bilo preživjelih, ali na osnovu onoga što nam je moja sestra rekla, većina ljudi u toj učionici je odmah umrla. Neki čovjek, pretpostavljam da je to bio jedan od njenih nadređenih, rekao je da svako ko može iskočiti iz zgrade, treba to i da uradi. Moja sestra je iskočila i zatim bosonoga otpuzala. Nevjerovatno je da, neko tako mali kao što je ona bila, nije umro posle skoka s trećeg sprata. U blizini je bilo žbunasto područje na kome se sad nalazi tramvajski depo Urakami. Srećom, moja majka je pronašla u tom žbunju i uspjela da je dovede kući. Da je moja sestra bila negdje drugo, ona bi vjerovatno završila u vozu za pomoć koji bi je odvezao u Omura ili Isahaya na liječenje. Da je umrla na nekom od tih mjesta, mi najvjerovatnije ne bi nikada saznali šta joj se desilo. U tom pogledu smo zaista imali sreće.
Moja majka je dovela sestru "kući", ali zapravo naša kuća je do tada već bila potpuno izgorela. Naredne dvije noći smo proveli u malom skloništu od vazdušnog napada u podnožju planine ispred naše kuće. Lice i glava moje sestre su bili izrešetani komadićima slomljenog prozorskog stakla, ali ništa se nije moglo uraditi da joj se pomogne. Nakon nekoliko dana, potražili smo pomoć u jednoj od kuća u komšiluku koja nije izgorela. Tamo je bio čovjek koji je radio u ambulanti državne željeznice, i on je prvi liječio, uklanjajući komadiće stakla s njenog lica i glave jedan po jedan. Neki djelovi su međutim bili smrvljeni i nisu se mogli potpuno ukloniti. Uprkos tome, izgledalo je kao da moja sestra ne osjeća nikakav bol. Ali ipak, tačno deset dana nakon atomskog bombardovanja, ona je napustila ovaj svijet zauvijek. Atomska bomba je mrska stvar. Nema kraja mržnji koju osjećam prema njoj.
Izvinite što se zadržavam na sopstvenim problemima, ali nesreća, koje su snašle moju porodicu, je bilo mnogo. Dva mjeseca prije atomskog bombardovanja, moja mlađa sestra je preminula. Ona je takođe išla u djevojačku trgovačku školu, i nakon diplomiranja je počela da radi u odjeljenju za štednju. Nedugo zatim, ona se prehladila i umrla od viška tečnosti nagomilane u plućnoj maramici. Međutim, ona je bar uspjela da završi školu, i njeno ime će uvijek biti na listi svršenih učenika.
Sestra koja je umrla od bombardovanja je još uvijek tada bila u četvrtom razredu i njeno ime nije ni na jednoj listi svršenih učenika. Veoma mi je žao. I dan danas zadrhtim kada pogledam Osnovnu školu Shiroyama i razmišljam o mojoj sestri koja iskače iz te zgrade teško ranjena. Mnogo tijela nije nikad čak ni identifikovano, pa u tom smislu, moja sestra i porodica su imali sreće. Imali smo mogućnost da zajedno provedemo deset dana, i iako joj nismo mogli pomoći, bar smo joj napravili kovčeg i priredili odgovarajući ispraćaj. A ipak, ja i dalje mrzim atomsku bombu.
Sva živa bića, čak i najviše drveće, su uništena i izgorela do pepela. Nikada neću moći da izbrišem te tragične slike iz svog sjećanja.
Lice moje mlađe sestre koja je preminula dva mjeseca prije bombardovanja, bilo je čisto i lijepo. Moja druga mlađa sestra, međutim, imala je crno lice kada je udahnula svoje posljednje uzdahe, vjerovatno kao rezultat vjetra udarnog talasa. Čak ni sada ne mogu zaboraviti sliku njenog pocrnjelog lica.
|
